Luka Duplančić: Osvojeni prostor

9.2.2021.-1.3.2021.

Izolirana struktura unutar galerije ne zrači dobrodošlicom, ipak, pozvani ste da, kroz sasvim mali otvor, pokušate penetrirati u nju. Ukoliko uspijete, okružit će vas lica autora, njegovi vlastiti foto portreti koji vas gledaju s visine, sumnjičavo, s podsmjehom, pomalo rezignirano, očito s predrasudama. Našli ste se unutar zatvorenog kruga ljudi koji su jednaki. Unutar ove strukture očito je da ste vi autsajder, no neugodni osjećaji straha i nesigurnosti su dvosmjerni. Unutar konstruiranog ambijenta, atmosferu upotpunjuje ognjište. Upravo ste ušli u nečiji dom? Postavljeno u središtu doma, ognjište pruža toplinu i svjetlost, hranu i zaštitu. Simbolizira ljubav, plodnost i život, i u izravnoj je suprotnosti s tjeskobom prouzorkovanom anticipacijom konflikta, koji još uvijek ne postoji, ali je insinuiran. Ova inkompatibilnost različitih vrijednosti i normi uzrokuje napetost i nestabilnost, kontradikcije i konflikte.

Izigravajući kulturu selfija, autor zauzima prostor u potpunosti, svojim likom i stavom. Izrazi lica su ono što nas obično odaje, ali istovremeno i ono čime možemo manipulirati. Grimase mogu biti nametnute ili mogu biti poticaj za samorazlikovanje u masovnom društvu. No one također mogu poslužiti kao sredstvo za infiltriraciju pojedinca u društvo - najpoznatija od takvih grimasa je lažni osmijeh. Neutralna socijalna grimasa, nasuprot intimne – čija je direktna, gotovo ikonoklastična sabotaža - obično predstavlja poželjnu projekciju u svrhu samopredstavljanja.

Filozof Charles Eisenstein iznosi zanimljivu teoriju razdvajanja, koja se zasniva na izoliranošću pojedinca u odnosu na ostale, odvojene pojedince. Dakle, različite jedinke imaju različitu koncepciju kako izgleda zasebno ja, ali svima je zajednička temeljna koncepcija odvojenosti. U suštini, povijest civilizacije povijest je rastuće moći da se dominira i kontrolira onaj Drugi. Mit o odvojenom, prema Eisensteinu, temelj je cijele naše civilizacije. Ovaj dualistički pogled na svijet ljude stavlja u položaj jedni protiv drugih („mi“ i „oni“) i pretvara prirodu u nešto što želimo kontrolirati. Ali Eisenstein nam govori da mi zapravo možemo odabrati drugu teoriju - onu o međuovisnosti i povezanosti te da čineći to postajemo sposobni riješiti naizgled nemoguće probleme, od političke polarizacije do globalnog zatopljenja.

Ovi odnosi uvelike utječu na percepciju vlastitog ja i percepciju onog izvan sebe, pri čemu se značenje često povezuje s prostorom. Identitet osobe vezan je za određeno tijelo, konceptualizira se kao osobnost unutar jednog tijela. Jednako tako, identitet neke zajednice također je vezan za određen prostor: obitelj ima dom, nacija ima domovinu, a pojmovi doma i domovine se konceptualiziraju metaforama prostora (Ladányi). Pojedinci i kolektiv stoga nerijetko svoj identitet vežu uz određeni teritorij, pridajući mu povlašteno mjesto i značenje. Želja da se egzistenciji podari smisao preko prostora, odnosno okoline rezultira u činjenici da određeni prostor nazivamo domom, ili u širem smislu, domovinom. A upravo dom je mjesto gdje se osobno pretvara u kolektivno, a kolektivno u osobno, prostor u kojemu se događa konstrukcija identiteta i mentaliteta.

Jedno od brojnih shvaćanja identiteta je da je identitet spoj društvenog i proizvedenog - ja postajem ono što jesam kroz različite subjektne položaje koje zauzimam. Propitivanje odnosa identiteta i prostora, kao i procesa identifikacije u odnosu na Drugog oslanja se na stav da subjekt traži i dobija potvrdu na temelju drugog i drugosti, da je drugo neophodno subjektu zbog samoidentifikacije. Identifikacija nadređenog i podčinjenog ovisi o drugosti koja postaje dio njihovih identiteta. U želji da ovladamo svijetom i dominantnim shvaćanjem da to možemo napraviti samo s krugom vlastitih istomišljenika, okoliš i sve oko sebe stavljamo u minorni položaj. Zaboravljamo da naš položaj ovisi o položaju drugog, pa tako i naša vlastita ekskluzivnost ovisi o drugima. Taj Drugi je onaj koji daje značenje nama.

Vratimo se u improvizirani prostor unutar galerije. Grimasa je fiktivna, oganj ne gori, a prostor je konstrukt koji će nestati čim izložba završi. Nema mjesta za cinizam.

(autorica teksta: Jasmina Šarić)

O autoru

Luka Duplančić rođen je 1975. godine u Splitu, gdje živi i radi kao samostalan umjetnik. Smjer grafičkog dizajna završio je 1994. na splitskoj Školi likovnih umjetnosti, a daljnje vizualno obrazovanje nastavlja u Zagrebu, na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je diplomirao u klasi prof. Ante Kuduza kao slikar-grafičar 2000. godine. Tijekom studija, s kolegama s Akademije osniva Udrugu za kulturu i umjetnost Ekscentar, djelatnu između 1998. i 2001. godine (otok Šolta, Split, Zagreb). U tom istom razdoblju vodi izlagačku djelatnost nekadašnjeg ArtNetCluba u Zagrebu. Kroz 2000. bilježi intenzivniju djelatnost na polju grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija te 2002. godine otvara studio za dizajn PROFESIONALCI+. Iza njega je niz autorskih, projektnih i izložbenih suradnji na razmeđu vizualnih umjetnosti i dizajna vizualnih komunikacija: scenografije, izrade lutaka, ilustracija, likovnih oblikovanja izložbi, organiziranja umjetničkih radionica, kreiranja galerijskog izložbenog programa. Aktivan je član je nekoliko kulturno-umjetničih udruga te dobitnik značajnih nagrada i javnih priznanja.

Iz medija

Kustosica izložbe: Jasmina Šarić

Tehnički postav: Ivan Pezer, Luka Duplančić

Organizacija: Udruga za kulturu "Beat"

 

Izložba je organizirana uz potporu Zaklade Kultura nova, Grada Splita, Ministarstva kulture RH. 

Izradu mrežne stranice sufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

Sadržaj mrežne stranice isključiva je odgovornost Udruge Beat.