Maja Rožman
PRE-PACKAGED PARADISE

Nigdje-suveniri oznake su u Majinu ciklusu suvremenog korištenja i predodžbe prirode kao ne-prirode. Autorica je svjesna Žižekove sentence – Priroda ne postoji. Treba imati u vidu da priroda nije nimalo bezazlena. Umjetnica joj umjetnošću pridaje estetiku obrnutog sadržaja znakovima-suvenirima od nigdje, koji postaju, kako navodi, tragovi izgubljena značenja: „Kako je nastala ljepota? Kult Zemlje je, potiskujući oko, zatvorio čovjeka u majčin trbuh. U prirodi, tvrdim, nema ničega lijepoga. Priroda je iskonska sila, gruba i promjenjiva. Ljepota je naše oružje protiv prirode; pomoću nje stvaramo predmete i objekte, dajući im granice, simetriju i proporcije. Ljepota zaustavlja i zamrzava neumoljiv tijek prirode.“[1]Ljepota prirode ideal je koji priželjkujemo ne bismo li nadomjestili naš izgledno izrabljivački odnos prema prirodi i devastiranje Planete. Žižek to paradoksalno tumači navodeći da je ekološka kriza krajnji oblik odgovora realnog na ljudsku praksu povrede prirode posredovanu i organiziranu simboličkim poretkom koji ukazuje na radikalni karakter ekološke krize. Kriza je radikalna ne samo radi opstanka čovječanstva. Na kocki su naše neupitne pretpostavke razumijevanja prirode kao kontinuirana, pravilnog i ritmičnog procesa. Odnosi prema krizi su prema Žižeku fetišistički koji poriču krizu, a karakterizira ih opsesija radom kojim izbjegavamo globalnu katastrofu dok istovremeno princip simboličkog poretka prikriva vlastito nepostojanje. Zaključno postoji i prihvaćanje ekološke krize kao odgovor realnog kaznom za iskorištavanje prirode.[2]Autorica angažirano – kritički propituje besprijekornu estetizaciju vlastitih radova koji upućuju na poimanje prirode kao dekoracije. Potom to zaoštrava tezu upućujući na konzumerizam i otuđenje u naturi pri kojem pejzaži i suveniri gube prvotno i estetsko značenje te postaju oznake prisutnosti. Infantilnom totalnošću ludila gomile na pokretnoj traci takozvanog progresa Maja Rožman označuje prirodu kao dekorativni element, kao površnu sastavnicu za društvene mreže kojim digitalno poimanje svijeta oblikuje našu percepciju i interakciju. Potom se bavi konzumerizmom kao i u prethodnim ciklusima te otuđenjem čovjeka u prirodi. Suveniri su tek oznaka prisutnosti, masovno proizvedeni dokazi putovanja. Spomen postaje trag izgubljene svrhovitosti, puka forma mimo znakovnog značenja. I dok u simbolskome svijetu znakovi uvijek upućuju na nešto drugo od označenog: vaga na piljaricu, naočale na optičara, danas je sve isto; ambalažno, uniformirano i beznačajno, posredovano svekolikom uljepšavanjem neuputnosti ništavila onkraj matrice. Maja je svjesna sveopće digitalnosti i sve-dostupnosti društvenih mreža koje ekraniziraju prirodu i kojima bivanje u naturi zamjenjuje njezino doslovno ispisivanje. Visoko estetiziranim radovima kritičkih referencija Maja je naposljetku doista namjerna: Priroda ne postoji.

-Željko Marciuš

[1] Usp. C. Paglia, Sexual Personae, Harmondsworth: Penguin, 1990., str. 57.

[2] Činjenica da je čovjek biće koje govori znači upravo to da je: „(...) konstitutivno izmješten iz prirode,označen nesvodljivom pukotinom koju simboličko zdanje uzaludno pokušava popraviti.“ Na tu pukotinu i krhkost simboličkog znanja i svemira podsjećaju nas prirodne katastrofe i one poput Černobila. Dalje navodi: „Sama pojava čovjeka nužno uključuje gubitak prirodne ravnoteže, homeostaze svojstvene životnim procesima. (...) Slika prirode kao uravnoteženog kruženja tek je čovjekova retroaktivna projekcija. Tu leži lekcija suvremenih teorija kaosa: priroda je već sama po sebi turbulentna, neuravnotežena; njezina vladavinanije dobro uravnoteženo kolebanje oko neke stalne točke privlačenja, nego kaotična disperzija unutar granica koje teorija kaosa naziva čudnim atraktorom, pravilnošću koja upravlja samim kaosom. (...) Tako je obustavljena tradicionalna opreka između reda i kaosa: ono što se doima kao neukrotivi kaos – od kolebanja na burzama dionica i razvoja epidemija do formacija vijavica i rasporeda grana na stablu – slijedi neko pravilo: atraktor regulira kaos. Poanta nije otkriti red iza kaosa, nego otkriti formu, uzorak samog kaosa, njegova nepravilna širenja.“, usp. S. Žižek, Gledanje iskosa – Uvod u Jacquesa Lacana uz popularnu kulturu, Zagreb: Meandarmedia, 2013., str. 81–90.