Kim Mikasović: TOPOGRAFIJE POTISNUTOG

Gradovi su kao i snovi sazdani od želja i strahova, iako je nit njihovog govora sakrivena, njihova pravila su apsurdna, perspektiva je varljiva, i svaka stvar sakriva neku drugu

– Italo Calvino, „Nevidljivi gradovi“

Izložbom Topografije potisnutog, autorica Kim Mikasović predstavlja seriju crteža urezanih u stakla te ogledala koja je umjetnica tijekom dvije godine prikupljala na splitskoj periferiji. Na tim odbačenim, dotrajalim plohama (prozorskim oknima, dijelovima tuš-kabina, vratima ormarića, policama hladnjaka) ručno gravira realistične prizore napuštenih i zaraslih gradskih mjesta, onih izbrisanih iz svakodnevice i, kako sama navodi, potisnutih iz kolektivnoga sjećanja. Njezin je likovni postupak obratan, crtež nastaje reduktivnom logikom subtrakcije materije, a urezi tek pod usmjerenim svjetlom na zidu zadobivaju puninu, projicirani kao pozitiv. Već se na toj dijalektici tumačenja prisutnog i odsutnog može temeljiti glavni lajtmotiv cijeloga ciklusa.

Važno je istaknuti prvi korak koji je umjetnica napravila ovim radom – samu gestu prikupljanja. Umjetnica je sustavno pretraživala zapuštene predjele grada te je prikupila stakla različitih dimenzija i debljina. Pritom se podvrgava jasnom kriteriju – bira isključivo cjelovite komade, a tek iznimno one s manjim oštećenjima. Razlozi su istodobno praktične i konceptualne naravi, jer predmete ne vrednuje prema uporabnoj vrijednosti, nego prema njihovu statusu odbačenoga, istrošenoga i nečega izišloga iz optjecaja, tj. pozornost usmjerava prema onome što se inače nalazi na margini urbanog pogleda.

Na prikupljena stakla umjetnica gravira realistične prizore, postupno i brušenjem, dio po dio površine. Budući da crtež nastaje uklanjanjem materijala, svaka je linija zapravo udubljenje, a prizor niz preciznih odsutnosti, crtež u negativu. Ondje gdje je staklo izbrušeno ostaje hrapav, mliječno bijel trag, pa slika poprima i haptičku, opipljivu dimenziju. Umjetnica staklo pritom namjerno ne sanira: kamenac, ostatke ljepila, promjene boje i sitne pukotine zadržava kao ravnopravne sastavnice prizora. Svaka ploha tako objedinjuje dva vremenska sloja, onaj nataložen prijašnjom uporabom i onaj koji je umjetnica naknadno urezala. I samo se oštećenje pritom očituje kao indeksalni trag trajanja, a ne kao manjkavost.

Izbor stakla nije proizvoljan. Staklo je granični materijal, istodobno prozirno i opipljivo, čvrsto i lomljivo, koji razdvaja unutrašnje od vanjskoga, a opet propušta pogled. Većina ovih ploha potječe iz prisnih, domaćih ambijenata: iz kupaonica, kuhinja i ormara te s prozora kroz koje se godinama gledalo van. Gravirajući po takvoj podlozi, umjetnica ne intervenira na neutralnom nosaču, nego na predmetu opterećenom vlastitom poviješću i uporabom. Lomljivost stakla pritom nije puka tehnička okolnost, nego nositelj značenja: poput sjećanja, i staklo je podložno pucanju i nestajanju. Svaki je rad stoga krhak rezervoar vremena. Taj postupak valja razlučiti od readymade izlaganja nađenih predmeta. Umjetnica u odbačenu plohu ulaže znatan ručni rad i time joj vraća dostojanstvo i vidljivost. Otpadni materijal se ne izlaže kao otpad, nego se brižno rekontekstualizira, rehabilitira i konzervira.

Prizori koje urezuje pripadaju onome što izmiče gradskoj reprezentaciji: zapuštenim parcelama, ruševnim rubovima i prostorima koje je preuzela samonikla vegetacija. Ta bujnost nije idilična, nego je simptom ljudskoga odlaska i znak prostora izišloga iz uporabe. Činjenica da rad nastaje u Splitu nije zanemariva. Grad kanoniziran kroz vlastitu vidljivost, kroz kamen, svjetlo i razglednicu, posjeduje i svoje naličje: zapuštene parcele, napuštene industrijske rubove i dvorišta iza pročelja, izvan turističkoga itinerara. Umjetnica bilježi i gravira upravo to drugo, potisnuto lice grada, ono koje izmiče službenoj, reprezentativnoj slici. Njezina je topografija stoga svojevrsna kontra-kartaSplita, bilješka na njegovim marginama i podsjetnik da i prešućeni dijelovi tvore cjelinu. Nadalje, toj se logici pridružuje i sam izlagački prostor Studija 21, izložba o rubnom se tako i zatekla na jednom od zanemarenih gradskih zona.

Puni smisao rad ostvaruje tek u prostornoj postavi. Stakla su naslonjena na zid i nizana jedno ispred drugoga, dok ih s poda obasjavaju reflektori bijela svjetla. Pod tim svjetlom urezi postaju propusni i na zidu iscrtavaju pozitiv prizora: ono što je sa stakla oduzeto vraća se kao slika sazdana od svjetla i sjene. Riječ je o krajnje nestabilnoj slici, ovisnoj o upadnom kutu i intenzitetu svjetla te o poziciji promatrača, pa nijedna recepcija rada nije istovjetna prethodnoj. S obzirom na specifičnosti izlagačkog prostora, prizor se nadalje suptilno mijenja ovisno o dobu dana i/ili meteorološke uvjete. U logici prevođenja negativa u pozitiv ima nečega izrazito fotografskoga, jer svaka ploha funkcionira poput staklene ploče s koje se prizor projicira u prostor, no za razliku od fotografije ova je slika efemerna i nematerijalna.

U postavu je impliciran i sam promatrač. Da bi razabrao sjenu na zidu, posjetitelj se mora primaknuti staklu i pronaći odgovarajući kut, pa percepcija rada postaje kretanje kroz prostor. Pritom njegova sjena povremeno prekriva crtež, a tijelo zaklanja izvor svjetla, čime se prizor preoblikuje. Promatrač tako nije puki vanjski receptor djela, nego relacijski sudionik u njegovu neprestanom nastajanju i nestajanju.

Nizana jedno ispred drugoga, stakla se preklapaju i prosijavaju te tvore ono što umjetnica naziva vizualnim palimpsestom: prizori stupaju u međusobni odnos i nikada se posve ne podudaraju. Među staklima umetnuta su i stara ogledala, no na njima nema gradskih veduta, nego urezanih, ispovjednih zapisa. Ogledalo istodobno reflektira lik promatrača i nosi autoričin tekst, pa se gledatelj zatječe unutar djela, među riječima o napuštenosti, tuđoj i vlastitoj. Vanjske topografije grada time se preobražavaju u sliku unutarnjih stanja, jer potisnuto u gradu rezonira s potisnutim u pojedincu. Rad tako klizi iz registra dokumenta u registar intimne ispovijesti.

Topografiju u naslovu izložbe možemo razumjeti doslovno. Pojedinačna stakla nisu autonomne slike, nego listovi jedne karte – postavljena zajedno, ona oblikuju svojevrstan atlas zaboravljenih i napuštenih lokaliteta. Pritom nije riječ o hladnoj kartografiji mjerila i koordinata, nego o mapi nastaloj ručnim radom, u kojoj svaka ploha pohranjuje i mjesto i osobu koja ga je urezala. Time se rad približava Calvinovoj misli s početka, prema kojoj grad svoju prošlost ne pripovijeda, nego je nosi upisanu u sitne tragove. Kim Mikasović te tragove ne samo iščitava, nego ih i sama dopisuje, ostavljajući gradu još jedan, osobni mnemonički sloj, kao svojevrsnu vježbu pozornosti i arheologiju svakodnevice. Ona crta odsutnošću, izlaže sjenu i od odbačenoga gradi rezervoare vremena. Njezin je postupak dosljedan – cijeli rad upućuje na istu pretpostavku, da se vrijednost nerijetko taloži upravo u onome što smo prestali zamjećivati i da je za njezino vraćanje u polje vidljivosti nužno strpljenje i pažnja. U tome je i temeljni doseg ove izložbe mlade autorice – ona pokazuje da potisnuto i napušteno nije nužno i izgubljeno, sve dok postoji netko tko mu je spreman posvetiti pogled.

-Ivor Igrec