Dino Topolnjak / STRATUM

„Ono  što Stratum naposljetku propituje nije arhitektura kao takva, ni  ornament, ni prostor – nego sam čin slikarstva kao jedini preostali  medij koji je sposoban istovremeno biti sloj i biti svjestan vlastite  slojevitosti. Fotografija bilježi, film trajanjem iscrpljuje,  instalacija prostorno okružuje – ali slika ostaje, jedina, u onoj  paradoksnoj situaciji u kojoj je istovremeno objekt i prozor, materija i  iluzija, površina koja poziva na dodir i dubina koja tom dodiru uvijek  izmakne. Topolnjak slika, kako sam kaže, monaški, u stanju toka koji ne  podnosi izgovor – i u tome ima nečeg od temeljne ontologije samog  stratuma: taloženja koje se ne može ubrzati, koje zahtijeva da svaki  sloj bude u potpunosti ono što jest prije nego što ga prekrije sljedeći.  Ta, nazovimo tako, tjelesna dimenzija rada, praksično taloženje boje po  boje, odgovara samoj logici geološkog stratuma: svaki sloj skriva  prethodni, ali ga ne briše; on ga drži, u dvostrukom smislu te riječi,  čuva i zadržava u sebi. Upravo u toj zadržanoj napetosti između  vidljivog i nevidljivog, između onoga što se nudi pogledu i onoga što se  odupire prostom čitanju, leži energija ove izložbe i trajni poziv na  povratak pred slike koje, kao što je slučaj sa svakim pravim stratumom,  ne otkrivaju sve odjednom."

— Ivor Igrec